Za razliku od prošlogodišnjih nada usred euforije posle pandemijskog rasta, makroekonomski izgledi za 2023. su u najmanju ruku sumorni. U tom kontekstu, da li treba očekivati široki porast potraživanja i nelikvidnosti preduzeća? Jean-Christophe Caffet, glavni ekonomista grupe, daje neke odgovore.
Kako se menjaju ekonomske prilike za 2023. godinu?
Godina 2022. završena je na posebno niskom nivou, daleko od nada iz prošle godine usred euforije posle pandemije. Nasuprot tome, makroekonomski izgledi za 2023. izgledaju u najmanju ruku sumorni. Većina identifikovanih rizika je potkrepljena, što izaziva zabrinutost zbog još jedne strašne godine za globalnu ekonomiju, posebno za Evropu, gde je privreda već u zastoju dok inflacija još uvek dostiže nove visine.
Centralne banke, koje žele da izbegnu ponavljanje scenarija iz 1970-ih, krenule su u ciklus monetarnog pooštravanja. Ovome će, tvrde, doći kraj tek kada cene budu umirene – iako bi makroekonomski danak mogao biti nova recesija.
Periodi obeleženi strožim finansijskim uslovima – posebno kada su ovako veliki – skoro uvek imaju uticaja na potraživanja. A posebno ako se epizode kombinuju sa drugim faktorima koji opterećuju profitabilnost kompanija, kao što je danas slučaj sa strmim porastom (ili stalnim visokim nivoima) cena inputa i roba, posebno energije i eventualno u budućnosti , plata. Godišnji pregovori koji se vode u uslovima pune zaposlenosti i često dvocifrene inflacije ostavljaju malo prostora za sumnju: troškovi zarada će značajno porasti sledeće godine, uz (naravno) jasne razlike između zemalja i poslovnih sektora. Pored toga, kamate će biti primetno veće, a pristup bankovnom kreditu ograničeniji. Istovremeno, novčani tokovi preduzeća završavaju godinu u mnogo nepovoljnijem položaju nego kada je počela – posebno u energetski najintenzivnijim oblastima proizvodnog sektora.
Da li u ovim uslovima treba očekivati porast nelikvidnosti preduzeća?
„Paradoks“ nelikvidnosti koji je rezultat pandemije Covid-19 će nestati iz dva ključna razloga. Prvi se odnosi na vladinu intervenciju, koja je sada pod mnogo većim pritiskom nego pre dve godine zbog povratka inflacije i suprotstavljenih ciljeva sa monetarnom politikom. Dok je budžetska podrška uvedena tokom pandemije iznosila preko 10 poena BDP-a u najnaprednijim ekonomijama, zemlje u Evropi – sa izuzetkom Nemačke – sada su opreznije u pogledu potrošnje. Mere za suzbijanje energetske krize („tarifni štitovi“ itd.) su oko 3 poena BDP-a. Drugim rečima, pristup „koju god cenu“ usvojile vlade sada je očigledno iza nas. Drugi razlog se odnosi na suštinsku prirodu trenutne krize, koja je dijametralno drugačija od zdravstvene krize: pandemija Covid-a 19 bila je manje-više privremeni šok koji je ugasio skoro sve varijabilne troškove koje snose kompanije. Sadašnja kriza je, s druge strane, više trajni šok, koji dovodi do sveopšteg povećanja troškova koje država ne može u potpunosti da podnese.
U ovim uslovima, teško je ne predvideti strmoglavi porast nelikvidnosti preduzeća u narednim kvartalima. Proces normalizacije je takođe započeo u mnogim zemljama, kao što je Francuska, gde je u prvih deset meseci godine povećan za oko 50% – prvenstveno u sektoru transporta, distribucije i poljoprivredno-prehrambenog sektora. Verovatno bi bilo preterano reći da postoji opasnost da će doći do talasa nesolventnosti i, a fortiori, do punog "talasa plimovanja", kako su neki komentatori spekulisali: prvo, javne vlasti budno prate o situaciji; i, drugo, čini se da se mogućnost racionalizacije energije u vrlo kratkom roku smanjuje. Ipak, 2023. bi trebalo da signalizira vrstu (re)konvergencije mikro i makroekonomije.